2012

Naš virtualni (socijalni) život

3d-koraci-do-uspjeha-2014Uspomene su mi pobjegle na prošlo ljeto, kada sam nakon dugog vremena opet uzeo u ruke loptu i otišao na košarkaško igralište ispred Kulturnog doma. Kada sam bio na igralištu, bilo je to uvijek u petak ili subotu navečer nakon 19.00 sati kada je ljetnja vrućina postala podnošljiva.

Dok sam bacao loptu, istinski sam uživao i na trenutke osjećao sam se kao legenda svjetske i evropske košarke Dražen Petrović. Naime, i Dražen je bio, kao i ja prošloga ljeta, sate i sate sam na košarkaškom igralištu, igrao s nevidljivim protivnikom i uživao u igri.

Košarka mi je oduvijek bila izazov, opuštanje i inspiracija. Dok sam tako trčao  po igralištu gore dolje i bacao na koš, zapazio sam nešto zanimljivo što me vratilo u moje djetinjstvo. Sjećam se kako smo ponekad s prijateljima igrali košarku. To je bilo nekako od moje 10. pa sve do 25. godine – košarkaško igralište bilo je naše mjesto okupljanja, vrijeme za igru i druženje. Doslovce: obavezni »Vikend obred«.

Toga, nažalost, više nema. U dva ljetnja mjeseca dok sam bio na igralištu, tamo nije bilo, ako upotrebim suvremeni izraz u »prime time«, nikog osim mene. Gdje su sada svi? Gdje je sada današnja omladina, cvijet naše države i naše budućnosti? Gdje je nestalo ono što smo nekada imali – druženje, spontanost, igra…?

Što radimo dandanas? Umjesto da bi otišli među ljude, na igrališta, sate i sate  radije sjedimo pred računalom i »fejsbukamo«. Facebook je u posljednjim godinama prilično promijenio naš socijalni život – više smo on-line i manje real-line. Čak ikad se s prijateljem ili prijateljicom dogovaramo za kavu, čaj, ples… moramo se »naručiti« bar tjedan dana ranije da bismo »došli na red«.

Da, vremena se mijenjaju, to je istina. Dok pišem današnji članak, ne ide tu za nostalgiju za »starim, dobrim vremenima« nego više za zapažanje i razmišljanje da smo, iako smo preko suvremenih internetnih medija sve više virtualno povezani, u stvarnosti sve više udaljeni jedan od drugog.

Zato bi trebalo važiti pravilo: što manje na Faceu i što više u realnom životu. Istina je da je teško »odjaviti se« i promjeniti navike jer smo d te »virtualnosti« svijesno ili podsvijesno postali ovisni. Ako smo ustrajni, hrabri, možemo to učiniti.

Priznajem da sam posljednjih godina previše živio »on line« i zaboravio na ono najvažnije – istinski međusobni, socialni odnosi u realnom životu. I tako već radim promjene – moj profil na Netlogu sam izbrisao. Dok pišem ovaj članak koji čitate, odlučio sam da ću svoju prisutnost na Facebooku smanjiti i tek u večernjim satima objaviti zanimljiv sminak ili članak.

Da li smo upće svijesni koliko vremena i našeg stvaralaštva uzima Facebook? U zadnjih mjesec dana obavio sam eksperiment i bio sam »nevidno« prisutan na Facebooku u radno vrijeme i izvan njega. I što sam ustanovio? Ljudi u vrijeme radnog vremena na veliko koriste Facebook, objavljuju slike, misli, razmišljanja, dijele svoj osobni život svima na vidjelo.

Bio/bila sam tu, išao/išla sam tu i tamo, sreo/srela sam te i te ljude, bio/bila sam na toj zabavi, otišao/otišla na neko putovanje. Sve je to lijepo i dobro – ali kad sretneš ljude koji imaju dva ili čak tri profila, tada se pitaš: da li stvarno trebamo toliko »virtualnih« prijatelja? Jednom sam u nekoj knjizi pročitao savjet da napravimo test koji se odnosi na prave, istinite, iskrene prijatelje koji su to u pravom smislu tih riječi.

Zamislimo da smo otišli na putovanje negdje u Aziju ili Afriku i da smo spletom okolnosti (nije važno, jesmo li »krivi« ili nismo) tamo negdje »Bogu za leđima« ostali u zatvoru. I to u zatvoru, gdje se naši zatvori čine kao zatvori s pet zvjezdica. U tom trenu naš život visi o koncu, na granici smo između života i smrti. Možete zamisliti tu situaciju? Možete? Odlično!

I sada se upitajte: »Koliko od tih »Facebook prijatelja« otišlo bi spašavati vas i time staviti na kocku čak vlastiti život?« Ili još bolje pitanje: »Koliko vaših prijatelja koje osobno poznajete bi otišlo spašavati vas?« Prijatelje poznajemo tek tada kada smo na dnu, kad nam sve krene naopako, kada nam oni ponude ruku da nas dignu i zagrle. To su pravi prijatelji! I jedan takav prijatelj vrijedi više nego 4.999 drugih virtualnih FB prijatelja.

Još uvijek smo ljudi i imamo srce i dušu i osjećaje… Pravi osobni dodir, zagrljaj i osmijeh vrijede više nego nekoliko tisuća virtualnih. Ne tvrdim da virtualni zagrljaj i osmijeh ne mogu pomoći, ali ispunjeno, radosno i voljeno srce ne treba virtualnog osmijeha, zagrljaja ili poljupca jer tu duševnu odnosno osjećanu hranu dobije u živo.

Zato – neka živi  vrijeme istinskog, realnog i iskrenog međusobnog druženja, kad si pogledamo u oči, zajedno se nasmijemo, zabavljamo se i zagrlimo. Neka od čitanja ovoga članka dalje bude što više takvih trenutaka u godini 2012. i životu uopće.

Želim vam puno smijeha, radosti i unutarnje sreće!

Robert Goreta

POZITIVNA MISAO

»Svako dijete je umjetnik. Problem je u tome, kako neka ostane umjetnik, kad odraste« Pablo Picasso

MUDROST U STIHOVIMA

Ako svoje dijete nismo naučili
Vjerovanja u vlastite sposobnosti,
samo plašljivca smo iz njega napravili,
koji se svakoga poraza boji.

ANEGDOTA MJESECA

Francuski pisac novela i komedija Georges de Moinaux – Courteline posjetio je prijateljicu. Kad ga je pitala, voli li djecu, odgovorio je:
»Ne baš sve.«
»A kakva vam se sviđaju?«
»Ona koja vrište.«
»Vidi, vidi! A zašto?«
»Zato što ih odnesu.«

hrabrost-je-vazna
Uvijek je važno biti hrabar
koristi-tusiranja-hladnom-vodom
Koristi tuširanja hladnom vodom
spisateljska-blokada
Kako se riješiti spisateljske blokade?
fuzbal-jedanajstmerac
Zašto nogometaši promaše jedanaesterce?

Besplatni e-mjesečnik KORACI DO USPJEHA

Naručitelji na e-mjesečnik dobiju za DAR pet besplatnih e-knjiga.

Hvala! Uspješno ste se prijavili na Besplatni e-mjesečnik KORACI DO USPJEHA. Vašu prijavu trebate potvrditi s klikom na poveznicu u e-mailu, kojeg smo vam poslali.

Greška. Molimo, pokušajte još jednom.

Pin It on Pinterest